| | | 29. travnja 2007. Dan je bio kao stvoren za vožnju – proljeće u punom cvatu, svjež zrak, sunce, nema bolje kombinacije. Našli smo se u 08:00 – Kroko i Ljiljana su nas vec čekali na dogovorenom mjestu, kad smo došli Marek i ja. Upoznavanje, malo priče, pristigli su u međuvremenu Alain i Emita. |
Obratiti pažnju na najčupavije stvorenje ikad viđeno 
Ekipa pije kavu: 
… dok motori cekaju polazak:  Jos malo druženja i krećemo nesto malo prije 09:00 prema Karlovcu, gdje smo trebali čekati GrandWizard-a. Starom karlovačkom srećom nije bilo puno prometa, pa smo pojurili sretni što nas čeka još jedna lijepa vožnja. U Karlovcu promjena plana – ipak čekamo GrandWizard-a u Delnicama. A ništa, idemo dalje… vožnju prema Delnicama ne treba previše opisivati – svatko tko je jednom prošao tom cestom zna kako ju je lijepo „voziti“. U Delnicama odmor i razdvajanje – Marek i ja nastavljamo prema Grobniku gdje nas čeka Alfred Stokes, a ostali u Delnicama piju kavu i čekaju GrandWizard-a. Još malo vožnje i evo nas na Grobniku, nalazimo se ispred avio-kluba – upoznavanje, dogovor – nalazimo se svi zajedno kod skretanja za Fužine. Marek sa mnom na KLE- u hrabro prati Alfredov XJ600 – uvijek iznova mi bude žao što nam motor nije malo jači i brži i bolji… no, brzo stižemo do skretanja i čekamo ekipu… 
… koja brzo dolazi:  Kratki dogovor, ispraćamo GrandWizard-a koji nastavlja dalje za Pulu – držimo mu fige i mašemo… i prepuštamo se dalje vodstvu naseg domaćina. Ja osobno prvi put sam bila u Fužinama – uvijek me iznova iznenade neotkriveni predjeli lijepe nam Hrvatske i sjetim se riječi jednog svog frenda – upoznaj Hrvatsku da bi je volio. Alfred je zabrijao da nas mora provesti jednom česticom koju je otkrio prije par godina – prolazimo Fužine, penjemo se, penjemo, pa malo spuštamo, spuštamo prema Crikvenici – bezuspješno skrećemo dva-tri puta sa glavne ceste i svaki put potrefimo krivo skretanje – sve neki zarasli makadami, ili ceste koje vode nekome u dvorište. Prema zakonu vjerojatnosti, baš ona na koju nismo skrenuli je prava – jeeeeeeeee, koooonačnoooooo… Eeee, Alfrede, bolje ti je da je dobra ta tvoja cesta. I je, bila je dobra, doooooobraaaaaaa… cestica je uska – mogu se mimoici dva motora, ali dva auta – no way. Vozimo se prvo kroz šumu – otvaram kacigu i udisem sve te divne svježe mirise, osjećaj je divan… gore, dolje, lijevo, desno, zavoji, ravnice, polako, brze… s lijeve strane nam je brdo, s desne strane puca pogled na Krk. Nakon par kilometara stajemo – slikamo, pričamo, kratki odmor i uživanje u pogledu: 
 Nakon kratke pauze, mašemo paragliderima, penjemo se na motore i nastavljamo dalje. Plan je bio spustiti se do Crikvenice, popiti kavu, pa se opet penjati na planinu na ručak. Vozimo se, vozimo, vozimo, spuštamo na glavnu cestu i predomišljamo – glaaaaaaaaaaaadni smoooooooo… umjesto u Crikvu, skrecemo prema Bribiru i opet se penjemo u brda. Ne znamo koliko još ima do našeg Vagabunda, ali meni je već pomalo naporno voziti se – zavoj za zavojem i iza svakog u sebi pomislim – evo, sad smo tu, evo, sad smo tu… nakon dvadesetak kilometara ugledam na motoru ispred nas žmigavac – jeeeeeeeeeee, hraaaaaanaaaaaaaaaa… Ovo je Vagabundo.  Odmor, istezanje, ceka nas rezervirani stol – Alfred se stvarno potrudio i na tome smo mu beskrajno zahvalni. Vagabundo inace drze dvoje ljudi – planinari i zaljubljenici u prirodu – sve je friško, domaće i prefino, zaista – krenimo redom: kulen i salama od divljači, pršut od mede, sir sa koprivama, sir u ulju sa začinima… gulaš od divljači, češnjovke, polpete od koprive, žganci sa gljivama, kaša od ječma, pa pita od jabuka sa zobi… i sve zaliveno biljnim likerom i rakijicom… mljac mljac mljac. Hm, pomislio bi netko da pišem gastronomski putopis, haha… U očekivanju hrane – Alain, Emita i Marek…  … pa Alfred Stokes, Ljiljana i Kroko . Evo malo slika, nek se vidi sto smo jeli:  Marek naaajviše voli cvijeće i prirodu… 
Za kraj gazda časti s likerom... Živjeli!  Siti, napojeni, odmorni i zadovoljni rastajemo se od Alfreda – on odlazi u Novi Vinodolski na moto susret MK Jahači Vinodolskog zakona (prvi u nizu a da nije popraćen kišom…), a mi prema Fužinama na benzinsku i dalje prema Zagrebu. Stajemo jos na vidikovcu poslije Skrada, pijemo kavu i uživamo u pogledu.  Marek i ja odvajamo se prema Zdenčini, a ostatak juri prema Zagrebu. I – to je to. Vidjeli smo puno lipih stvari, najeli se i napili puno lipih stvari, upoznali jednog lipog bikera, prosli cca. 450 km i još jednom shvatili kako je život zapravo lijep… Još jednom puno hvala našem domaćinu Alfredu Stokesu što nam je pokazao sva lijepa mjesta svog kraja. Do nekog novog рira… |
